Ženu ništa ne krijepi kao nesreća druge žene

Posted on 5 November, 2018 by CleopatraBionda

Ženu ništa ne krijepi kao nesreća druge žene

Dala sam otkaz neki dan jer su mi jednim svojim potezom pljunuli u lice što dosta ljudi vjerojatno veseli. Ali jebe mi se jer plaćali su me 5 kuna i to s tolikim zakašnjenjem kao da su me plaćali 5 miliona fucking dolara pa, jebiga, nije mala stvar nabaviti tolike pare. Što je u svemu tome smiješno? Smiješno je to da su mi poslovni e-mail ukinuli u roku 5 minuta, ako ne i brže. Nisam stigla ni povaditi poslovne kontakte. Ljudi su brzi kad te treba poslati u kurac, a spori kad te treba platiti. Priča stara kao čovječanstvo. Pardon, krivo, priča stara kao Republika Hrvatska. Firme većinom kod nas funkcioniraju tako da šefovi malo raskošnije žive, a radnici su tretirani kao kurac pedofila, dakle loše. No, ne trebam vam o tome pričati jer svi to dobro znate. Zapravo, voljela sam taj posao iako od njega nisam imala para, ali boli me kurac. Ponekad je vrijeme da se makneš iz kaljuže u kojoj se godinama valjaš.

Nadalje, ljudi su seljaci i vole tračeve, zato mnoge i veseli moj otkaz. Napisala sam nedavno tekst na ovom blogu, tekst o jednom svom prekidu i zbrisala ga jer sam ga smatrala seljačkim i primitivnim, no jedan medij ga je prenio čega me, kad sam to vidjela, bilo odmah sram jer, priznajem, pisala sam za ''Moju sudbinu'' i prestala jer bilo mi je ispod nivoa prepričavati razvode maminih prijateljica. U spornom tekstu prepričala sam svoj razvod, nazovimo to tako. I, što se dogodilo? Tekst je u dva sata natukao 3000 pregleda i preko 150 šerova. Zašto? Jer ljudi vole tračeve o tuđim životima. Na kraju, zato su ''Moja tajna'' i ''Moja sudbina'' jedini časopisi koji nikad nisu propali. Svi to ismijavaju, ali očito čitaju. Jer vole slušati o tuđim životima. Nesretnim životima.

Kad napišem tekst o nečem pozitivnom, npr. pisala sam o dečku koji je našao način da živi život bez plastike, to nikoga nije zanimalo, ali kad napišem da sam se htjela ubiti jer me čovjek mog života ostavio, e onda to svi čitaju. Ne samo da čitaju nego dapače šeraju iako me ne poznaju. Koji primitivac moraš biti da te zanima život osobe koju ne poznaješ?

Možda sam ja egocentrik, ali mene toliko ne zanimaju tuđi životi da uopće ne gledam newsfeed Fejsbuka. O Instagram storyjima da ne pričam. Zanimaju me životi bliskih prijatelja, onih kojima nije jako zabavno što sam dala otkaz i koje ne veseli što me taj i taj odjebo. Zapravo, svima je moj otkaz zabavan i otvaraju šampanjac jer nagovaraju me na to već dobre tri godine. Svi ovi drugi, koji mi nisu prijatelji, svi bi oni moj život živjeli bolje i pametnije, barem tako tvrde, a imaju uvid u njega jer sam polujavna osoba kao bloger, novinar i kolumnist. Obično pišem o vlastitim iskustvima jer ne mogu o tuđim pošto ih nisam proživjela. Možda zato što sam polujavna osoba moj prekid i moj otkaz zanima toliko ljudi? Ipak mislim da nisam toliko javna.

U svakom slučaju, možemo rezimirati da tuđa nesreća krijepi. Zabavlja. Tjera na popovanje i osuđivanje. Imala sam pred par godina psa kojem je dijagnosticiran autizam. Jedan slučaj na valjda 10 000. Neću duljiti jer nije ovo tekst o psima nego o ljudima koji se ponašaju kao psi s autizmom, ali taj pas je nas, ukućane, grizao. Tu se nije moglo pomoći jer pas je bio (i još uvijek jest iako azil u kojem je već šest godina to ne želi priznati potencijalnim udomiteljima) bolestan u glavu. Ljudi su u tome uživali jer su mogli kriviti mene. I moju cijelu obitelj. Mog tadašnjeg dečka. Sve ljude vezane uz tog jadnog bolesnog psa. Ljudi su uživali pričati kako ja zlostavljam životinju. Zašto? Jer to je zabavan zloban trač i priča za prepričavanje na onim grupnim kavama na koje ne idem jer ne postoji pet najboljih prijateljica. Ti tračeri, čitatelji ''Moje sudbine'', šeratelji priče o mom prekidu i lažni profili koji mi pišu da sam ružna, to su sve od reda žene. I ovi koji se vesele mom otkazu. Žene.

Bila sam neko vrijeme u jako sretnoj vezi no to nitko nije znao. Zašto? Jer nitko to nikome nije ispričao pošto sretna priča i sretne vijesti nisu tema za prepričavanje na kavi na kojoj sjedi pet najboljih prijateljica koje jedna drugoj otimaju dečke i zabijaju noževe u leđa. To nikada nije spomenuto jer pričanje o tome nijednu ženu ne veseli, već rastužuje. Dok, recimo, kad sam saznala da mi bivši dila drogu, to je bila super vesela tema za prepričavanje. Vutra je u priči pretvorena u koku.

Također je mnoge okrijepio moj prekid prijateljstva s deset godina najboljom mi prijateljicom. A kad sam našla dečka koji je, jer ima 40 godina i to je sasvim normalno, imao dijete iz prvog braka, onda je to bila super tema za ismijavanje na temu: ''Velika književnica će sada napisati knjigu Odgoj tuđe djece'' - ajme kako smiješno.

Pred par godina, kad sam ostvarila jedan kratak, ali povelik uspjeh u modnom svijetu na svjetskoj razini, pričalo se da sam se jebala sa svima iz modne industrije, iako su tamo svi pederi. To su pričale žene. Isto tako, pokušalo mi se približiti na desetke žena koje me do tada nisu podnosile jer su mislile da će preko mog jebanja s pederima u modnoj industriji one ostvariti neki uspjeh. Također sam dobila desetke hejterskih poruka od žena na fejs. Tema poruka bila su moja jebanja s pederima i moja ružnoća.

Doživjela sam ljetos napad panike, prvi i nadam se zadnji u životu. Prestrašila sam se za vlastiti život jer takav strašan osjećaj nikad nisam doživjela. Sa mnom su bili žena i muškarac. Žena je odmah izgubila živce i otišla spavati, a muškarac je sa mnom probdio cijelu noć da, metaforički ili doslovno rečeno, ne crknem. Žena je to ispričala cijelom selu, a muškarac nikome već je bio sretan što sam dobro.

Pisala sam za jedan časopis pod muškim pseudonimom i uglavnom pisala o ljubavnim odnosima sa ženama. Urednik me znao pitati zašto ja toliko mrzim žene. Jer žene su generalno odvratna bića. Sve će ti oprostiti, ali sreću u poslu, sreću u ljubavi ili ne daj bože ljepotu - nikad. O vitkosti da ne pričam. Čak na pamet nisu nikad ljubomorne jer ih za to boli kurac iliti peče pička. Zato mrzim imati prijateljice jer  99% ih je fejk iliti samo čekaju moju nesreću da ih okrijepi. Imala sam jednu stokilašicu koja je cvjetala poput proljetne livade svaki put kad bih ja dobila jednu kilu. Imala sam jednu manekenku koja bi umrla iznutra svaki put kad bih ja prošla u uži krug na nekom nebitnom castingu. I imala sam ih mnogo koje su mi više ili manje uspješno preotimale dečke.

Žene vole tješiti druge tužne i uplakane žene jer ih to opušta. Onda se one osjećaju bolje. Muškarci generalno nisu takvi. Veću potporu u životu imam upravo od muških jedinki nego od žena. Jer u muškima nema toliko zlobe. Muškarac će ti nešto pomoći, ženi se neće dati jer ona u tome ne vidi svoju korist. Zato prijateljice brojim na prste jedne ruke. Kruha i igara se u ženskom svijetu može prevesti kao tračeva i tuđe nesreće.

Nedobog da se družiš s nekom za koju javnost smatra da je ružnija od tebe. Ta će ti zabiti ne nož u leđa nego sjekiru u lubanju. Nedobog da se odvažiš krenuti u neki posao, otvaram dućan konkretno, i što čujem od žena? ''To ti neće uspjeti''.

Ljudi vole govoriti s visoka o tome kako žene čuvaju muške prijatelje koji su uvijek isti dok su prijateljice svaki mjesec nove. Nove su s razlogom jer ove stare otpadnu po principu prirodne selekcije:  smeće od osoba spada u smeće.

Ima ih dobrih, ali ih je malo. To su one koje su zadovoljne sobom i ne vode se niskim strastima poput brige koja je ljepša. Na kraju, ljepota nikoga daleko nije dovela, ono što ljepota donosi je tretman glupače u poslu i reputaciju kurve u životu.

I, da dodam, ništa protiv ''Moje sudbine''. Nek se narod veseli kao što sam ja vesela zbog svog otkaza na usranom radnom mjestu. Tužno je što će neke zato biti tužne.

Kog boli kurac. Mene ne.

 

No tags added.

Novi postovi bloga

Internet je zlo, a Fejsbuk nije dokaz ničijeg života
Internet je zlo, a Fejsbuk nije dokaz ničijeg života

11 November, 2018 by CleopatraBionda

Bila sam jutros s prijateljicom na kavi i...

Je li on govno ili samo nije kriv što mu se ne sviđaš?
Je li on govno ili samo nije kriv što mu se ne sviđaš?

7 November, 2018 by CleopatraBionda

Sometimes someone weak out here loses someone...

Zašto ne čitam knjige i zašto više ne želim biti novinar
Zašto ne čitam knjige i zašto više ne želim biti novinar

6 November, 2018 by CleopatraBionda

Ja ne čitam knjige, ja ih samo pišem....

View all blog entries →