Mi nismo besposličari, mi smo blogeri

Posted on 17 October, 2018 by CleopatraBionda

Mi nismo besposličari, mi smo blogeri

Pisanje mi je u krvi. Kad sam bila dijete pisala sam najbolje školske zadaćnice. Uzori su mi bili Miloš Macourek i Alberto Moravia. No, ubrzo sam prestala čitati i počela samo pisati. Krajem gimnazije napisala sam scenarij za nikad do kraja realizirani film ''Kava, sjećanja, ona i ja'', a tokom fakulteta dva romana ''Mrtvi delfini i proklete kurve'' i ''Tinta bez konzveransa''. Svo troje je u staroj škrinji koju sam nevješto obojala plavom lak bojom i u mojoj sobi figurira kao stol. Tu je i objavljeni roman ''Ja sam kurva, junferica i sponzoruša'' koji možete pročitati besplatno, klikom na ovaj LINK. Nitko se tome ne čudi jer Ksaver Šandor Gjalski mi je šukundjed, ali nikad se time nisam kurčila, no - valjda - krv ipak  nije voda.

U jednom intervjuu pitali su me kako se snalazim u pisanju, rekoh, sebi svojstveno, kao drolja u redaljki jer već s 20 godina bila sam kolumnistica časopisa Teen, zatim časopisa Klik sve do njegove propasti, a zatim kolumnistica Playboya za kojeg radim i dan danas. Pisanje mi je u krvi. Pisanje je moj kruh. ''Nika, ti si medij'' - rekao mi je nedavno frend čitajući moj text. Ja sam kolumnist od, usudim se reći, malih nogu i zato nikada ne bih mogla biti obični novinar. Kad je za kolumne ponestalo papirnatog prostora prešla sam na digitalno. Naravno, bila bih novinar kad bi me život prisilio na to, ali ne želim pričati o konkretnim ljudima, ja pišem o idejama, o psihologiji, analiziram događaje iz života i kroz svoje textove nastojim pomoći drugima. U tome je razlika između blogova i kolumni, razlika između toga dvoje i klasičnih izvještajnih textova. Mi, blogeri i kolumnisti, u svoje textove imamo privilegiju uliti svoju dušu, dušu ma kakva ona bila sretna, tužna, mračna, slomljena. Najbolji text možda napišeš baš u trenu kad je tvoja duša jedan kišni krajolik.

Blogeri ne pišu na silu jer im je netko rekao da moraju, oni se razlikuju od novinara po tome što pišu kad doista dobiju inspiraciju, a upravo je inspiracija gotovo pa garancija dobrog  texta! Bloger bez inspiracije je kao prostitutka s menstruacijom - bolje da ne radi taj dan. Mnogi ismijavaju blogere jer smatraju da to može biti svatko. Ne može. Potreban je talent, poznavanje ljudske psihologije, upućenost u svijet oko sebe, senzibilnost za druge, a najvažnije je životno iskustvo. Bez iskustava i učenja na svojim, a i tuđim greškama, teško da ćemo dobro savjetovati druge. Blogere nazivaju besposličarima, ali mi to nismo, mi teško radimo da bismo vama pružili kvalitetno štivo za čitanje, mi bismo se mogli nazvati piscima jer naš posao nije samo prenijeti šturu informaciju nego je oblikovati, analizirati, približiti čitatelju, izvući pouku iz nje. Informacija je kod blogera samo povod, sve  ostalo je blogerovo iskustvo i njegovo glavno oružje, njegov mozak.

Blogeri u svoje textove daju sebe i najčešće koriste vlastite fotografije što je dobro jer tako se približavaju čitatelju. Vjerovali ili ne, ljudi su skloniji pročitati text kada znaju s kime ''pričaju''. Vlastitim fotografijama dajemo dojam dodirljivosti, opipljivosti, pokazujemo da smo mi samo obične osobe, a ne netko tamo Jane Doe skriven iza ekrana. Kad me netko pita kako da počne s bloganjem, ja mu kažem neke krene od sebe i svojih iskustava jer nema lošijeg bloga od onog u kojem osoba piše o temama koje ne razumije i kopira wikipediu. Moja branša su međuljudski odnosi, psi i društvo. Tu se najbolje snalazim i toga se držim. U politiku se ne petljam jer ne znam ni tko nam je predsjednik. Također blogera početnika savjetujem da koristi svoje slike umjesto iStocka jer iStock generičke fotke su hladne i odbojne i manji broj ljudi će zainteresirati text dekoriran takvom fotografijom. Ljudi žele prisnost, ljudi žele toplinu, žele nekog s kime se mogu poistovijetiti.

Blogeri su pripovjedači novog doba. Ono što je davnih dana činio moj šukundjed Gjalski, to sada činim ja. Naučeno primjenjujemo u književnoj praksi. Filozofi, piholozi, čak i davno zaboravljeni Freud provlači se kroz moje textove. Zato su moji textovi ono što bi se na engleskom reklo REAL jer su iskreni, stvarni. Pišem o svemu u što istinski vjerujem. Npr. Ne znam voziti bicikl i teško da ću napisati dobar text o problemu biciklista u gradu, ali obožavam pse i kroz život sam ih imala tri i mislim da kroz cjeloživotno iskustvo mogu napisati sasvim dobar i suvisao text o psima kojim ću nekome pomoći. Isto vrijedi za ljubavne veze, puno sam propatila, oni pravi bili su pogrešni, izigrali su me, ostavljali kao psa na cesti kako bi se ružno reklo i imam puno toga za reći jer sam živjela, proživjela, preživjela i naučila. Zašto sam bloger? Zato da svoja znanja mogu prenijeti nekome drugome, nekome tko možda u određenom trenutku treba čuti upravo to.

Tu je i onaj pojam koji svi ismijavaju, a glasi influencer. Nismo mi blogeri krivi što smo uzročno posljedično i baš to - influenceri, što znači da utječemo na nekoga. To je i cilj. Napraviti neku makar malenu, ali pozitivnu promjenu među ljudima. Osvjestiti ih, ukazati im na bitne sitnice koji bi im možda samima promakle. Cilj naših textova je dati ljudima nadu, pokazati im da nije sve crno i da postoji bolje od onoga što možda trenutno imaju, pokazati im da nisu sami. Jer nisu! Tisuće nas je takvih koji u određenim trenutcima mislimo da jedini patimo. Zato su tu blogeri, tisuće i tisuće blogera koji su pokrili baš svaku temu. Baš svaku tvoju patnju i bol. Tvoju sreću. Tvoju ljubav. Proživjeli su isto i pokazuju ti da nisi sam. Možda izvučeš iz njih neku pouku, dobiješ savjet, možda se osjetiš bolje.

Da moj glas netko čuje o tome svjedoči činjenica da mi se na dnevnoj bazi javljaju ljudi s molbama da ih savjetujem. Ponekad moram reći da ja nisam psihijatar jer neka pitanja su i zvan mog obujma znanja, ali često mogu savjetovati i voljna sam pomoći. Tu je i ona malena slava, kako ja to zovem. Koja je ponekad ugodna, a ponekad i ne. U protekla dva tjedna pristupilo mi je  dvoje konobara u dva različita kafića. Rekli su da me čitaju i da me žele upoznati, popričati sa mnom. Jednom je bilo ugodno, a drugi put mi nije bilo do priče jer kupila sam si pizzu, sjela u zabačeni kut praznog kafića ne željevši da me itko vidi. No to nosi javni život na internetu i ako smo blogeri koji se prezentiraju svojim likom, svojom slikom i prilikom, naviknut ćemo se na to. Mi smo nešto kao Oprah, ali u malom. Zato nas i jest toliko da bismo poput razbijenog ogledala kad se sastavi učinili jednu cjelinu zanimljivih textova uz koje se možeš i smijati i plakati satima. Naučiti nešto. Ojačati.

Mi nismo besposličari, mi smo blogeri. I tu smo za tebe.

No tags added.

Novi postovi bloga

Internet je zlo, a Fejsbuk nije dokaz ničijeg života
Internet je zlo, a Fejsbuk nije dokaz ničijeg života

11 November, 2018 by CleopatraBionda

Bila sam jutros s prijateljicom na kavi i...

Je li on govno ili samo nije kriv što mu se ne sviđaš?
Je li on govno ili samo nije kriv što mu se ne sviđaš?

7 November, 2018 by CleopatraBionda

Sometimes someone weak out here loses someone...

Zašto ne čitam knjige i zašto više ne želim biti novinar
Zašto ne čitam knjige i zašto više ne želim biti novinar

6 November, 2018 by CleopatraBionda

Ja ne čitam knjige, ja ih samo pišem....

View all blog entries →