NAKON ŠTO SAM IZGUBILA VJERU U BOGA, UTJEHU SAM NAŠLA U OKULTNOM

Posted on 20 June, 2018 by CleopatraBionda

NAKON ŠTO SAM IZGUBILA VJERU U BOGA, UTJEHU SAM NAŠLA U OKULTNOM

Bila sam vjernik do svoje 16. godine života. Praktični vjernik. Odlazila sam na misu, ponekad molila krunicu. Najveći poticaj u tome bila mi je moja teta koja je vjeru i Boga prikazivala na djetetu najbolji mogući način. Ona je svoju vjeru doista i živjela. Samo jedan jedini put čula sam je da je rekla riječ ''kurac''. Rekla je to smirenim tonom, ali značilo je da je jako jako ljuta. Ona nije psovala jer njenog Boga psovke bole. Tako je učila i mene. A onda, onda se razboljela. Mlada, igrom slučaja, samohrana majka četverogodišnjeg dječaka se razboljela i dogodilo se ono neizbježno, kako bi vjernici rekli: ''Bog svoje najmilije prve uzme k sebi''. Kad su mi saopćili da je umrla toliko sam vrištala da su slučajni prolaznici prilazili i govorili: ''Smirite gospođicu!'' Naredna tri mjeseca provela sam pripita samo da preživim činjenicu da više nikad s njom neću slušati našu tada omiljenu pjesmu ''Hero'' od Enriquea Iglesiasa. Utjehe nije bilo, svačije riječi podrške činile su se tako ispraznima, besislenima. A ponajviše oni komentari da ju je Bog uzeo k sebi baš zato što je bila toliko dobra osoba. I ostavila iza sebe malenog dječačića koji nije razumio ništa osim da je mama na nebu i postavaljo pitanja poput: ''Ima li na nebu barem neki stari trošni telefon da nazovemo mamu?'' Nije mi bilo dobro. Išla sam na neko glupo psihološko savjetovanje s kojeg sam se usred tretmana digla uz riječi da nikakva meditacija i mahanje tamjanom meni neće vratiti osobu koja mi je bila gotovo više od majke. Starija sestra. Najbolja prijateljica. Moj psiholog. Moje utočište. Moja utjeha. Ostala sam sama jer Bog mi je uzeo onu koju sam najviše voljela. Isus. Nisam mu mogla oprostiti. Mrzila sam ga. Psovala ga. Sve ukrasne križeve i slične simbole pobacala u smeće.


Počela sam vjerovati u sile tame. Nekako mi se zlo činilo prirodnijim od te božanske dobrote koju još nitko nije osjetio. Učlanila sam se u Beogradsko udruženje veštica i tamo upoznala istomišljenike, Ninu i Nebojšu koji su mi da danas jako bliski prijatelji. I počeli smo. Počeli smo se baviti magijom. Magijom koja je uključivala odlaske na groblje kasno u noć, magijom koja je uključivala sastojke koje smo morali nabavljati preko interneta. Tarot karte bile su samo nešto poput kompasa, usmjerenje. Sve što smo radili, radili smo za postizanje vlastite bilo materijalne bilo emocionalne dobiti. Pjesma ''Što si u kavu stavila neki čudni napitak meni si podvalila, vještice malena'' nije daleko od istine. Neću vam davati praktične savjete iz crne magije jer se to kosi sa svim kodeksima koji postoje, ali reći ću da je barem djelomično uspijevalo, lakše se manipuliralo ljudima, uz vježbe nam je intuicija ojačala do te mjere da smo se oslanjali samo na nju. Još i dan danas, iako se time ne bavim godinama, mogu preko fotografije procijeniti osobu ili pak prognozirati budućnost para kojeg ne poznajem. Ono što nam nikad nije pošlo za rukom je komunikacija s mrtvima, vjerojatno zato što nismo  bili dovoljno vješti. Znali smo izazvati male, a nama bitne događaje poput onih da nas netko pozove van. To bi se sve od reda obistinjavalo, ali nije bilo dugog vijeka. Jer, to je manipulaciija slobodne volje osobe koja ne može biti vječna. Uvijek vrijedi pravilo: Sve što pošalješ vratit će ti se tri puta natrag. I redovito se vraćalo. Za ljudima na čiju smo slobodnu volju utjecali najviše smo  patili i te suze nisu bile vrijedne tog kratkoročnog uspjeha. Mentori su nam bili izučeni bosanski vračevi i mi smo se osjećali moćno, svo troje, to je trajalo godinama sve dok...jedan za drugim nismo našli ljubavi prirodnim putem. Sretne iskrene ljubavi. Tada smo prestali jednom zauvijek i još se samo tu i tamo zezamo: ''Hoćeš da ti bacim tarot?'' Na što se samo nasmijemo. Vještičarenje je kao religija s tom razlikom da je nešto djelotvornije jer želju određenim postupcima materijaliziramo (koga zanima, internet je prepun info). Ali utjecati na nječiju slobodnu volju je čisto zlo, komoditet i egoizam. To je potez bespomoćne nesretne osobe. Isto kao što je klečanje na oltaru u crkvi također potez nemoćne, slomljene, same osobe.


Ovih dana je teti godišnjica...


Svake godine na godišnjicu njene smrti napišemo joj u novine ''Kao da je dio plime, modro more šumi njeno ime...'' I nema je. Osjećam se kao da nikada nije ni otišla ili pak kao da nikada nije postojala. Sanjam je još gotovo svake noći. Žalim što nije tu, ona, žena koja je toliko voljela život koji joj je brutalno i prerano oduzet. Želim joj reći svaku malu stvar, što mi se dogodilo na poslu, želim da vidi mog novog psa, želim joj pričati o svom novom dečku. Nedostaje toliko kao da je netko iz mene iščupao dio pluća i taj netko mi se smije u facu. Je li to taj slavni Bog koji zna najbolje? Mene je povrijedio i mene je izgubio onog dana kad mi je nju uzeo, a time me i napustio i ostavio me samu. Ne vjerujem više u njega. Pomišljam da su ljudi samo vrsta životinja i da nam nikakav Bog neće pomoći osim nas samih... Bog je tu za slabe, za one koji si ne znaju pomoći već sjede i mole se nekom tamo mitskom biću očekujući da učini sve za njih. Ne želim nikoga uvrijediti, to je samo moje mišljenje? A tko sam ja, samo božja ovčica, u književnosti i znanosti neafirmirana osoba...

No tags added.

Novi postovi bloga

Internet je zlo, a Fejsbuk nije dokaz ničijeg života
Internet je zlo, a Fejsbuk nije dokaz ničijeg života

11 November, 2018 by CleopatraBionda

Bila sam jutros s prijateljicom na kavi i...

Je li on govno ili samo nije kriv što mu se ne sviđaš?
Je li on govno ili samo nije kriv što mu se ne sviđaš?

7 November, 2018 by CleopatraBionda

Sometimes someone weak out here loses someone...

Zašto ne čitam knjige i zašto više ne želim biti novinar
Zašto ne čitam knjige i zašto više ne želim biti novinar

6 November, 2018 by CleopatraBionda

Ja ne čitam knjige, ja ih samo pišem....

View all blog entries →