Je li naše srce igralište za grubi sport?

Posted on 1 April, 2018 by CleopatraBionda

Je li naše srce igralište za grubi sport?

Kad ideš na prijamni ispit na odjel restauracije na likovnoj akademiji, moraš donijeti potvrdu od psihijatra da nisi lud kako ne bi uništio Mona Lizu. Pošteno. Bilo bi skroz okej da je potrebno donijeti potvrdu od psihijatra i kad ideš na spoj s nekime jer ne znam zašto su naši osjećaji manje vrijedni od Mona Lize. Već odavno znamo da drugi koriste naše snove kao otirač za svoje prljave tenisice, ali mogla bih i dodati da mnogi naše srce koriste kao igralište za neki grubi sport, sport tipa rugby ili baseball. Naši osjećaji su lopta koju udaraju palicom. Svom snagom. Opet i opet. Čula sam nedavno poslovicu ”Tko tebe mrakom, ti njega zvijezdama” – i nasmijala se jer smatram da je to glupo, ali realnost je da najčešće one koji nas oblijevaju mrakom mi zasipamo zvijezdama. Tisućama zvijezda!

Prava ljubav o kojoj svi sanjamo je nešto slično kao Bog. Dođeš u crkvu jer želiš razgovarati s Bogom, ali Boga tamo nema nego samo ondje prodaju njegov promo materijal. Boga nađeš vrlo, vrlo rijetko, možda kad se u tami ukaže jedna zvijezda. Isto je i s ljubavi, rijetko je nađemo, neki od nas čak i nikad, ali zato je sve puno njenih promo materijala. Ljubav je najreklamiranija stvar na svijetu, a u stvarnom životu najrjeđa i najteže dostupna.

Svačije srce je barem jednom, moje više puta, bilo igralište za nečiji privatni rugby, squash ili u gorem slučaju krav magu. Baš nedavno sa mnom je, rekla bih, protiv moje svjesne volje odigrana jedna partija. Partija nečeg… Nečeg grubog. Bio je jedan od onih karizmatičnih, kad bi ušao u prostoriju svi bi se okrenuli. Mirisao je po jeftinoj cugi i skupim cigaretama. Danima me obasipao zvijezdama i moj mrak učinio svijetlim. Voljela sam svoj odraz u njegovim očima. Stvorio se u pravom trenutku, usred zime mog života i postao moje ljeto. Bili smo divlji, sretni, zajedno slobodni, bez kompasa koji pokazuje na sjever. Zvijezde kojima je obasuo moj mrak plašile su me toliko da u nekim trenucima nisam bila dobro. Bojala sam se sreće. Bojala sam se za svoje srce. Govorio mi je da ne brinem, da sam ja opasna cura. Opasna cura, kakva glupost. Pili smo jeftina pića, pušili skupe cigarete i ljubili se satima. Pričao je o našoj budućnosti. Sve do trena kad je na mene sasuo mrak. Zašto? Jer kad počinješ vezu s nekim nije potrebno donijeti potvrdu od psihijatra pa nismo odmah shvatili da nam se dijagnoze ne poklapaju. Od njega nisam očekivala ništa, a dobila sam sve i onda mi je to sve u jednom trenu bilo brutalno oduzeto. Rekao je da je tako bolje. I sve oko mene postalo je mrak. Snijeg je ponovno pao na moju dušu. Bolje je za njega samo otići. Jer… Nešto. Nešto o čemu bi se trebalo pričati s psihijatrom. Nešto na što ja u početku ne bih pristala da sam znala.

Cijela ta afera bila je kao da mi je netko postavio jabuku na glavu i onda je gađao pištoljem. Većinu puta je pogodio jabuku i sve je bilo okej, ali onda jednom nešto ga je omelo i pogodio me u srce. Kod rastanaka je najgore što ponekad ne znaš da osobu vidiš zadnji put. Izlazio je iz mog stana u sitne sate, poljubio me na rastanku i rekao da se vidimo sutra. Taj sutra nikada nisam dočekala. Jedino što me sutra dočekalo bio je verbalni rugby s mojim srcem. Sasuo je na mene mrak, a ja sam mu uzvratila zvijezdama. Tisućama jebenih zvijezda! Razumijevanjem za nešto što nisam u potpunosti razumjela. Rekao mi je nek ne govorim o svojim osjećajima jer ih nemam pod kontrolom. Mrak. Mrtvi mrak.

Nemam ja problem sa samoćom, nije mi problem biti singl. Problem mi je kad se ljudi igraju mojim osjećajima. Problem mi je brutalna divlja igra mojim srcem čiji sam suigrač ispala slučajno. Osvojena sam, a onda sam sve izgubila. Izgubila sam ono što sam dobila bez da sam to tražila, ali našla sam i jebeno izgubila.

Nekad kažem da je ljubav samo emotivna prilagodba fizičkoj potrebi. Možda se samo tješim jer je još nisam našla. Naišla sam na ljude s potencijalom da ih zavolim, ali nestabilne ljude koji moje snove koriste kao otirač za svoje prljave tenisice, a moje srce kao igralište za rugby. Ljude koji jedan dan žele sve i obasipaju me zvijezdama, a drugi dan ne žele više ništa i ostave me samu u mraku. I onda im ja to vraćam zvijezdama. Iako sam mislila da je poslovica ”Tko tebe mrakom, ti njega zvijezdama” glupa, svi smo takvi. Jer nas ono što zovemo ljubav učini glupima, gluhima i slijepima i umjesto da osobu koja nas ostavi u mraku pošaljemo na jedno mjesto, mi se i dalje nečemu nadamo i ne želimo zatvoriti vrata i porušiti sve jebene mostove.

Sporna poslovica zapravo i jest glupa, ali to ne znači da nije istinita. Nažalost je istinita. Barem po mojoj interpretaciji iste. Možemo se samo nadati da ćemo naći nekoga s psihijatrijskom dokumentacijom koja dokazuje da nije lud i da će taj naše srce vrednovati kao Mona Lizu. No pjesma kaže da se na poljima od snova ne pušta korijenje, a ovo što ja pričam upravo je polje od snova, nadrealistični san i utopia, i mogu samo dodati: ne presađujte stoljetne hrastove na polja od snova jer naime tamo ne rastu. Iako ljubav i njeni promo materijali tvrde upravo suprotno! Tvrde da se za ljubav treba boriti. Ja sam odavno odustala od borbi za ljubav jer moji promo materijali koje ja sama pišem životnim iskustvom, onim iz prve ruke, tvrde da ako se za ljubav treba boriti – to jednostavno nije ljubav…

No tags added.

Novi postovi bloga

Internet je zlo, a Fejsbuk nije dokaz ničijeg života
Internet je zlo, a Fejsbuk nije dokaz ničijeg života

11 November, 2018 by CleopatraBionda

Bila sam jutros s prijateljicom na kavi i...

Je li on govno ili samo nije kriv što mu se ne sviđaš?
Je li on govno ili samo nije kriv što mu se ne sviđaš?

7 November, 2018 by CleopatraBionda

Sometimes someone weak out here loses someone...

Zašto ne čitam knjige i zašto više ne želim biti novinar
Zašto ne čitam knjige i zašto više ne želim biti novinar

6 November, 2018 by CleopatraBionda

Ja ne čitam knjige, ja ih samo pišem....

View all blog entries →