Ulomak iz romana ''My Hero Bejbe'': Agresivnost nikad nije loša stvar

Posted on 30 December, 2018 by CleopatraBionda

Ulomak iz romana ''My Hero Bejbe'': Agresivnost nikad nije loša stvar

Anxioznost. Anxioznost je problem koji nikad nisam imala. Nemam ni strah od javnog nastupa. U meni, dapače, postoji određena doza egzibicionizma pomiješana s vječnom željom za smrću. Ovog ljeta na moru, probudila sam se u četiri sata ujutro s idejom: ''Idem si ja sad prerezati žile''. No nisam to učinila iz jednog razloga, a to je činjenica da je kod mene bio moj bivši dečko koji je došao malo za vikend i nisam mu željela priuštiti da me nađe u lokvi krvi. Moja želja za smrću je tolika da sam izgubila strah od iste jer sa sigurnošću znam da ne postoji ni Pakao ni Raj već su Boga izmislili nemoćni ljudi da bi opravdali svoje neuspjehe: ''Tako je Bog htio''.


Boga su izmislili lijeni ljudi koji si ne znaju sami pomoći nego čekaju da se dogodi čudo. Čuda ne postoje, postoje samo slučajnosti i postoji ono što učiniš svojim rukama vođen svojim mozgom. Nema Boga. Nema Raja, znam da je to teško čuti čovjeku koji živi u Paklu, ali jebiga. I meni je teško čuti mnoge stvari pa su mi ipak izrečene jer nitko nikada nije mario za moje osjećaje. Uglavnom, anxioznost nemam, ali imam strah od većih društava i masa ljudi. Zašto? Jer u meni postoji agresiva, verbalna i fizička.


Prikazat ću vam to na primjeru jednog incidenta kad mi je bivši zvonio na vrata satima i plakao jer je jedan od onih koji samo znaju plakati kada je prekasno. Pozvala sam mu policiju i to mu rekla, na što se on usrao jer je pička kakva jest i pobjegao. Kad je policija došla, trojica njih, njega više nije bilo i glupi kakvi jesu rekli  su da meni moraju pisati prijavu zbog lažne dojave. To je jedna od životnih istina koju sam naučila: nikad ne zovi policiju jer ništa nećeš postići nego ćeš samo ti najebati. Popizdila sam i u meni se probudila zvijer. ''Ajde, stavite mi lisice!'' - zaderah se, onako iz principa. ''Nećemo jer nema razloga za to'' - kaže mi drot. ''Ma želim da mi stavite lisice i da me ispendričite kad već lažno prijavljujem da mi idiot četiri sata sjedi na zvonu'' - inzistiram ja, a on mi opet govori da za to nema razloga pa sam mu odlučila dati razlog i opalila ga svom snagom nogom u jaja.


Uspjela sam to učiniti jer frajer nije to očekivao pa se nije snašao. Dok se previjao od bolova druga dvojica su me uhvatila, a ja sam ih uspješno udarala nogama pa su me ispendričili, oborili me ne pod potrbuške i  stavili mi lisice na ruke iza leđa. Jedan mi je stao nogom na vrat da ne mrdam. Odvezli su me u stanicu i tamo sam morala dati izjavu o tome imam li kakvu zamjerku na rad policajaca. Napisala sam da imam jer ne rade svoj posao te da sam ih tukla iz principa jer oni su pozvani da zaštite mene od nečijeg nametljivog ponašanja, a ne da meni pišu prijave jer je osoba, eto, pobjegla prije nego što su oni došli. Inače, mrzim policiju. Mislim da su policajci i časne sestre isto. Časne su lijene ženske koje su preružne da bi bile kurve, a drotovi su oni koji su prošli s dva u srednjoj školi, a preglupi su da bi bili inspektori. Jednom u životu sam, na što sam poluponosna, policajcu razbila portafon na glavi, portafon koji sam iščupala iz zida jer je udario mog psa nogom svom snagom jer, eto, džukela mu smeta. Jebiga, takvi događaji su mu dio posla.


 Isto kao što je moj dio posla trpljenje svakojakih uvredljivih poruka koje primam na društvene mreže jer ljudi su primitivni i glupi i ne razumiju da je žanr većine mojih textova brutalna satira i da u njima ništa nije istina. Ili je možda istina baš sve. Nikad to nećete saznati. Ono što tvrdim je da agresivnost nikad nije loša stvar i uvijek ću policajca koji  ne radi svoj posao kako spada udariti nogom u jaja. Tj. neću jer više nikada neću pozvati policiju. Inače, ne kužim zašto ljudi jako vole život i zašto se liječe kad obole od primjerice raka. Ja kad dobijem rak jer pušim preko dvije kutije cigareta na dan, ja se neću liječiti nego ću čekati da mi metastazira na mozak ili slični organ da samo riknem. Željeti beskonačno živjeti je zapravo jako umišljeno jer zašto misliš da nekome toliko značiš da ne može bez tebe, zašto misliš da si bitan svijetu? Jedno tvoje postojanje više ili manje, svijet ostaje isti. Ne činiš nikakvu promjenu, beznačajan si, samo si jebeni egoist koji beskonačno voli sebe. Želiš živjeti radi sebe, tratiti kisik.


Užasava me pomisao da moram živjeti još recimo deset godina. Što ću toliko jebeno dugo ovdje? Jedva čekam crnilo i mrak koji nosi smrt, jedva čekam da ne osjećam više ništa i da ne moram više gledati sva ta dosadna lica, sve te ljude pune osrednjosti, mlakih ambicija i sirovih ideala. Nemam za koga i za što živjeti osim za cigarete koje volim više od ičeg i svogg psa. Ponekad se budim noću samo da bih pušila. Djece nemam niti namjeravam imati, dapače ne mogu razumjeti roditeljsku ljubav, dapače kad se nekome rodi dijete ja to smatram uništenim životom. Smrću osobe koja ostaje živa i zaboravlja na sebe jer sada je tu jedno živo biće koje do pete godine nema smisla niti izmlatiti jer nije sposobno shvatiti zašto je dobilo batine. Biće koje ti upravlja životom, a ti ponosno kačiš njegove slike na društvene mreže ne shvaćajući da tvoje slinavo derište ne zanima baš nikoga osim tebe. Ljude boli kurac, shvati to. Sad si mislite da ja trebam psihijatru jer govorim ovo što govorim. Možda trebam, a možda ne. Možda ga i posjećujem.


Možda je ovo sve laž jer ovo je samo knjiga. A možda je sve istina. Nikad nećete saznati jer me nećete u dušu poznavati. To se neće dogoditi čak i ako me fizički upoznate jer ja nemam interes u vama, ja sam vuk samotnjak s brojem prijatelja koji mogu izbrojati na prste jedne ruke. To je zato jer ste svi plitke i bazične kuje, bili muški ili ženski. Sve vam se u životu vrti oko vaših ljubavnih problema i novca čiji ste rob, a onda na kraju umrete i odete u mrak i ostajete zaboravljeni jer iza vas nije ostalo ništa pošto ste hodali  maleni ispod jebenih zvijezda. Vaše su duše jeftine. Sada dok ovo čitate mislite: ''Ova je luda''. Možda jesam luda, ali sam slobodna, nisam rob jebenog sistema i društvenih normi. Jedan idiot prepun klišeja mi je rekao da sam kao ptica, simbol slobode i ljepote. Hvala.

                                                                                                   (ulomak iz romana My Hero Bejbe, Nika Ostoić, 2018.)

Bok svima,

ovo je ulomak iz mog novog romana u nastajanju. U ovom trenutku je gotovo 13000 vas downloadalo moju prvu knjigu Ja sam kurva, junferica i sponzoruša i hvala vam na tome! Ono što želim više od ičeg je izdati je u tiskanom izdanju, a to ne mogu sama jer sam nezaposlena pa nemam ni za fliper pa bi mi puno značilo da donirate kunu ako podržavate moj rad. Pitali ste me neki mogu li dati broj tekućeg, ali neću jer ću onda te novce bezveze potrošiti, a PayPal ne diram i zato skupljam novce za izdavanje knjige tamo, to mi je svojevrsna banka. Shvaćam da su ljudi šrti i da ih ne zanima ono što neki smatraju umjetnosti pa se ako ne donirate nitko neće ljutiti nego vas razumijem. Oni koji doniraju kunu dobit će zahvalu u knjizi. Hvala vam na podršci.

Vaša Nika xoxo

No tags added.

Novi postovi bloga

Moje rođendanske želje (Happy Birthday, Nika!)
Moje rođendanske želje (Happy Birthday, Nika!)

21 January, 2019 by CleopatraBionda

Za manje od 24 sata mi je rođendan. Jebeni...

Majice i hudice s portetom po tvojoj želji? I ne pričamo o fotkama!
Majice i hudice s portetom po tvojoj želji? I ne pričamo o fotkama!

8 January, 2019 by CleopatraBionda

Bok,bok, znamo se. Ja sam Nika. Vlasnica...

To čarobno sjebano jutro (iliti o korisnosti psa i štetnosti muškaraca)
To čarobno sjebano jutro (iliti o korisnosti psa i štetnosti muškaraca)

8 January, 2019 by CleopatraBionda

Sanjala sam da sam se vratila desetak godina...

View all blog entries →